понедељак, 9. јануар 2012.

Helen Filding, Dnevnik Bridžet Džouns

Dok sam se sinoć u 15 do 9 opuštala u kadi, pijuckajući čaj od kamilice uz mirisnu kupku, začuo se auto-alarm. Pokrenula sam kampanju protiv auto-alarma u našoj ulici jer su nepodnošljivi i beskorisni, zato što je veća verovatnoća da će vam auto obiti besni komšija ne bi li ućutkao alarm, nego što bi ga obio pravi provalnik.

Ipak, ovoga puta, umesto da pobesnim i pozovem policiju, samo sam duboko udahnula, raširenih nozdrva, promrmljavši „sbiri se“. Začulo se zvono na vratima. Javila sam se na interkom. Uglađeni glas, nalik ovčijem, zablejao 
je: „Prokletnik me vara!“ Potom je usledilo histerično ridanje. Pojurila sam iz stana napolje, gde je uplakana Magda besciljno mahala rukama nad volanom Džeremijevog kabrioleta marke Saab koji je ispuštao „fiju-fiju-fiju“ zvuk neverovatnog intenziteta, sa sve trepćućim svetlima, dok je beba na sedištu auta kmečala kao da je domaća mačka kolje.

„Isključuj to!“ neko sa prozora je progrmeo.

„Ne mogu!“ dreknu Magda, divljački pokušavajući da otvori haubu. 
„Džerese!“ urlala je u mobilni. „Džerese, preljubniče prokleti! Kako se otvara hauba na Saab-u?“

Нема коментара:

Постави коментар